Vela Luka i Korčula imaju bogatu, zanimljivu povijest kojoj su generacije vrijednih, talentiranih mještana djelima i razmišljanjima pridonijeli. Jedna takva osoba je umirovljeni profesor Vojko Tabain, čovjek sa bogatom životnom pričom i još bogatijom dvojnom karijerom kao umirovljeni nastavnik matematike i fizike, ali i drvodjelac maketar s fokusom na povijesne korčulanske brodove. Ne zanimaju ga kupovne makete već svaki najmanji dio mukotrpno i vješto izrađuje od autohtonih vrsta drva, oživljavajući tako povijest korčulanske brodogradnje. Pojedini modeli zahtijevaju i do 600 sati predanog rada i strpljenja.
Zakoračite u malu Velu Luku kroz ovaj digitalni muzej, poslušajte o povijesti Vele Luke i obitelji gdina Tabaina, od davne povijesti sve do današnjice, uz promišljanja i anegdote koje će Vas obogatiti i zaintrigirati da navratite u njegovu radionicu. Ovaj intervju i digitalni muzej tu su da ovjekovječe njegov lik i djelo te budu razglednica poznanicima i mnogobrojnim bivšim učenicima diljem svijeta, ali i poslastica onima kojima je ovo prvi glas o velikom meštru i čovjeku.
Vela Luka i Korčula imaju dugu i zanimljivu povijest te mještane koji su djelima i razmišljanjima pridonijeli i bili – te su još uvijek – dio povijesti. Jedna takva osoba je umirovljeni profesor Vojko Tabain, čovjek sa bogatom životnom pričom i još bogatijom dvojnom karijerom kao umirovljeni nastavnik matematike i fizike, ali i drvodjelac maketar s fokusom na povijesne korčulanske brodove. Ne zanimaju ga kupovne makete već svaki najmanji dio mukotrpno i vješto izrađuje od autohtonih vrsta drva, oživljavajući tako povijest korčulanske brodogradnje. Pojedini modeli zahtjevaju i do 300 ~ 600 sati predanog rada i strpljenja.
Zakoračite u malu Velu Luku kroz riječi gdina Tabaina, od davne povijesti obitelji Tabain sve do današnjice, uz promišljanja i anegdote koje će Vas obogatiti i zaintrigirati da navratite u njegovu uvijek otvorenu radionicu. Ovaj intervju i digitalna galerija tu su da ovjekovječe njegov lik i djelo te budu razglednica poznanicima i mnogobrojnim bivšim učenicima diljem svijeta, ali i poslastica za sve kojima je ovo prvi susret s velikim meštrom.
Obitelj Tabain je na Korčulu došla iz Venecije, ali potječu iz mjesta Tabain u Perziji, današnjem Iranu. Jedan od njih je rođen 1400. god. u Veneciji. Njegova obitelj je imala braceru za trgovinu po Jadranu. Kad je stasao, preuzima braceru i sa 30 god. dolazi u Korčulu. Godina je 1430. U Veneciji zarađuje titulu plemića, postajući ser Franko Tabain. U Korčuli se oženio i kupio prostor za stanovanje, ženidbom dobija i okolicu tog imanja, nedaleko od katedrale. I danas objekt postoji ali potpuno devastiran jer se u Korčuli 1572. pojavila kuga i mnogi su bili prisiljeni na bijeg te palidbu objekata. Prelaze u Blato gdje su imali ranije kupljena imanja i objekte za življenje, tu i napreduju. Ostaju članovi velikog vijeća, šire poljoprivredna imanja u Velu Luku, koja je još uvijek potpuno zapuštena uvala, previše opasna na gusarenje. Tek nakon odlaska Napoleona a dolaska Austrije, Vela Luka se pred kraj 19. st. počinje buditi. Radi se novi katastar, grade se kuće, a Tabaini u potpunosti prelaze u Velu Luku između 1842. i 1850. Otuda kreću prema većim gradovima jer su se počeli školovati, a onda ih ratovi i nevolje raseljavaju po cijelom svijetu, od Splita i Zagreba preko Australije te Južne i Sj. Amerike, ali postojbina ostaje u vl. Luci te se razvijaju četiri kraka obitelji.
Naš dio nema nadimak, ostali nose nadimke ‘Koka’, ‘Karantan’ i ‘Kole’. Kod nas je dovoljno reći Tabain Vojko; a zašto to ime? Naime, obiteljska tradicija u ovom dijelu obitelji su imena Antun i Filip. Kad sam se rodio, otac Antun i brat Filip se slažu: “Ovo moramo prekinuti. Mora ići novo ime.” Razlog tomu je bila i praktičnost, naročito u ratno vrijeme. Ako se pomiješaju imena a nemaš nadimak, mogao si izgubiti život od strane Nijemaca. Moje ime je dao cijenjeni veloluški svećenik i vrijedan čovjek, don Ivo Oreb. Po istom je nazvan i crkveni zbor jer je zadužio Velu Luku. Veliku pažnju je vodio o svemu, posebno zavjetnoj crkvi Gospe od Zdravlja pored starog pristaništa. Zahvaljujući suradnji, sva vrata na crkvi, klupe i oltare je tata radio po zahtjevima svećenika koji bi svakodnevno svraćao. Kad sam se rodio, tata ga upita savjet za ime, a don Ivo predloži “Vojko”, govoreći “To ti u Luci nema nitko.”
Obitelj Tabain je na Korčulu došla iz Venecije, ali potječu iz mjesta Tabain u Perziji, današnjem Iranu. Jedan od njih je rođen 1400. god. u Veneciji. Njegova obitelj je imala braceru za trgovinu po Jadranu. Kad je stasao, preuzima braceru i sa 30 god. dolazi u Korčulu. Godina je 1430. U Veneciji zarađuje titulu plemića, postajući ser Franko Tabain. U Korčuli se oženio i kupio prostor za stanovanje, ženidbom dobija i okolicu tog imanja, nedaleko od katedrale. I danas objekt postoji ali potpuno devastiran jer se u Korčuli 1572. pojavila kuga i mnogi su bili prisiljeni na bijeg te palidbu objekata. Prelaze u Blato gdje su imali ranije kupljena imanja i objekte za življenje, tu i napreduju. Ostaju članovi velikog vijeća, šire poljoprivredna imanja u Velu Luku, koja je još uvijek potpuno zapuštena uvala, previše opasna na gusarenje. Tek nakon odlaska Napoleona a dolaska Austrije, Vela Luka se pred kraj 19. st. počinje buditi. Radi se novi katastar, grade se kuće, a Tabaini u potpunosti prelaze u Velu Luku između 1842. i 1850. Otuda kreću prema većim gradovima jer su se počeli školovati, a onda ih ratovi i nevolje raseljavaju po cijelom svijetu, od Splita i Zagreba preko Australije te Južne i Sj. Amerike, ali postojbina ostaje u vl. Luci te se razvijaju četiri kraka obitelji.
Naš dio nema nadimak, ostali nose nadimke ‘Koka’, ‘Karantan’ i ‘Kole’. Kod nas je dovoljno reći Tabain Vojko; a zašto to ime? Naime, obiteljska tradicija u ovom dijelu obitelji su imena Antun i Filip. Kad sam se rodio, otac Antun i brat Filip se slažu: “Ovo moramo prekinuti. Mora ići novo ime.” Razlog tomu je bila i praktičnost, naročito u ratno vrijeme. Ako se pomiješaju imena a nemaš nadimak, mogao si izgubiti život od strane Nijemaca. Moje ime je dao cijenjeni veloluški svećenik i vrijedan čovjek, don Ivo Oreb. Po istom je nazvan i crkveni zbor jer je zadužio Velu Luku. Veliku pažnju je vodio o svemu, posebno zavjetnoj crkvi Gospe od Zdravlja pored starog pristaništa. Zahvaljujući suradnji, sva vrata na crkvi, klupe i oltare je tata radio po zahtjevima svećenika koji bi svakodnevno svraćao. Kad sam se rodio, tata ga upita savjet za ime, a don Ivo predloži “Vojko”, govoreći “To ti u Luci nema nitko.”
Do početka 20. st. Tabaini su orijentirani na poljoprivredu. Nisu imali plovila kao onaj prvi Tabain, već velika imanja uz loze, masline i povrtne kulture. Tata, Antun Tabain, je rođen 1922., a djed i brat su bili učesnici I. svj. rata i povratkom zatiču propale vinograde te kreću u oporavak istih. Tata tako odrasta u poljoprivredi, a odlaskom u građansku školu osjeća zov nečega drugoga. Naime, dijeli razred sa 4 Tabaina od kojih dvoje stradavaju tokom II. svj. rata, a od preostalih dvoje jedan postaje prvi dipl. ing. brodogradnje u Veloj Luci, u kući preko puta naše, Tonko Tabain. Moj tata tako po završetku građanske škole izražava interes za brodogradnju, što je značilo ići u Korčulu kod meštara (op.a. velolučka riječ za učitelja) da ga prime na stan i učenje, na trošak obitelji koja ga odbija pod izlikom financija, želeći da ostane u poljoprivredi. On lukavo odgovara da će onda za stolara koji je živio u susjednoj kući, ne ostavljajući im izbora. 1941. završava zanat i sa 20 god. počinje stvarati radionicu od 4 gola zida u prizemlju. Kako to sudbina formira, jedan od prijatelja mu je ponajbolji velolučki brodograditelj, koji je ga također inspirira, imena Ante Žuvela Vilić. Kako nije imao strojeve, za obradu brodova bi dolazio ocu. Tako su ova ‘debljača’ i velika tračna pila odigrale ulogu za mnoge velolučke brodove. Tata je sve to pedantno bilježio u dnevnik rada.
Očito je imao brodograđevnu crtu jer kad bi poza nedjeljnog ručka, a što je danas izgubljena navika, obitelj skupa išla u šetnju Velom Lukom, redovita je ruta bila brodogradilište “Greben”. Uvijek je imao komentar za porinuti brod. Sjećam se da je za jedan kaić rekao, čim ga je ugledao; “ovo je vrhunac.” A ja sam to sve upijao družeći se s njim, kako nisam mogao kao druga djeca skakati po ulicama, te sam već s 13 godina bio ravnopravan sa ocem koji je uza se imao još jednog izuzetnog meštra. Moj ulazak u svijet odraslih po pitanju zanata bio je izjavom: “Bit ćeš sposoban stolar kada izradiš vlastiti radni stol.” Ja sam učinio maketu radnog stola, i kad su ga pogledali, oba su se nasmijala i rekla “Ti si naš, biti ćeš meštar kako treba.” I tako je krenulo.
Do početka 20. st. Tabaini su orijentirani na poljoprivredu. Nisu imali plovila kao onaj prvi Tabain, već velika imanja uz loze, masline i povrtne kulture. Tata, Antun Tabain, je rođen 1922., a djed i brat su bili učesnici I. svj. rata i povratkom zatiču propale vinograde te kreću u oporavak istih. Tata tako odrasta u poljoprivredi, a odlaskom u građansku školu osjeća zov nečega drugoga. Naime, dijeli razred sa 4 Tabaina od kojih dvoje stradavaju tokom II. svj. rata, a od preostalih dvoje jedan postaje prvi dipl. ing. brodogradnje u Veloj Luci, u kući preko puta naše, Tonko Tabain. Moj tata tako po završetku građanske škole izražava interes za brodogradnju, što je značilo ići u Korčulu kod meštara (op.a. velolučka riječ za učitelja) da ga prime na stan i učenje, na trošak obitelji koja ga odbija pod izlikom financija, želeći da ostane u poljoprivredi. On lukavo odgovara da će onda za stolara koji je živio u susjednoj kući, ne ostavljajući im izbora. 1941. završava zanat i sa 20 god. počinje stvarati radionicu od 4 gola zida u prizemlju. Kako to sudbina formira, jedan od prijatelja mu je ponajbolji velolučki brodograditelj, koji je ga također inspirira, imena Ante Žuvela Vilić. Kako nije imao strojeve, za obradu brodova bi dolazio ocu. Tako su ova ‘debljača’ i velika tračna pila odigrale ulogu za mnoge velolučke brodove. Tata je sve to pedantno bilježio u dnevnik rada.
Očito je imao brodograđevnu crtu jer kad bi poza nedjeljnog ručka, a što je danas izgubljena navika, obitelj skupa išla u šetnju Velom Lukom, redovita je ruta bila brodogradilište “Greben”. Uvijek je imao komentar za porinuti brod. Sjećam se da je za jedan kaić rekao, čim ga je ugledao; “ovo je vrhunac.” A ja sam to sve upijao družeći se s njim, kako nisam mogao kao druga djeca skakati po ulicama, te sam već s 13 godina bio ravnopravan sa ocem koji je uza se imao još jednog izuzetnog meštra. Moj ulazak u svijet odraslih po pitanju zanata bio je izjavom: “Bit ćeš sposoban stolar kada izradiš vlastiti radni stol.” Ja sam učinio maketu radnog stola, i kad su ga pogledali, oba su se nasmijala i rekla “Ti si naš, biti ćeš meštar kako treba.” I tako je krenulo.
Rođen sam kao zdravo dijete. Pokojna mama me sa 10 mj. pustila da učinim par koraka, međutim samo sam se prevrnuo na desnu stranu. To je bila dječja paraliza, u vrijeme kad nema cjepiva, godine 1953. Otac piše liječniku koji radi na cjepivu u Americi i odgovara da je cjepivo nažalost samo preventivno. Postoji niz rasprava i istraživanja da je nekoć famozni otrov ‘DDT’, kojeg se smatralo svemogućim pa je uživao rasprostranjenu upotrebu, uvelike zaslužan za bolest. U bolnici tada primam terapije ali ništa ne pomaže osim trajnog pomagala da oslabljenu nogu fiksira. To je obilježilo moje djetinjstvo, s tim da je najteže zimi radi ozeblina, a ljeti radi pojačanog znojenja. Ja sam navikao jer sam cijelog života korisnik, znam pomagalo popraviti i sve što mi treba prilagoditi tako da ga više ne smatram poteškoćom. Završavam osnovnu školu 1967. i želim za stolara, ali uviđam da je to prenaporno i idem u Splitsku gimnaziju, kasnije i na učiteljski studij. Odmah sam se zaposlio, pa su učenici bili tek 5-6 godina mlađi od mene; s njima sam se donedavno igrao. Provodim 45 god. podučavajući od Vele Luke do Blata, osnovne do srednje škole. Samo sam Velolučana u osnovnoj školi učio 1852, drugim riječima polovinu živućih Velolučana. Nedavno me posjetila kolegica Zdenka, učiteljica hrv. jezika i zapitala “ma recite mi pravo, učitelju, gdje ste ispunjeniji?”. Kažem “45 god. u razredu je bilo sasvim dovoljno i sad sam ovdje ispunjeniji”, jer svakodnevno vidim rezultat svog rada. Kad radiš sa djecom, misliš da si ih naučio, a na ispitivanju 90% tog ne znaju. Ovdje se to ne događa.
Nakon 20-ak god. rada osjetio sam da moram dan dijeliti u dva dijela – ujutro u školi, a popodne u radionici. Ujutro intelektualni, a popodne fizički rad u tišini gdje onda mogu cijelo popodne raditi. Uvečer bih došao umoran ali ispunjen u stan. Ipak sam završio i stolarski zanat, čisto da mi netko ne reče da nisam stručan. U školi sam dogurao do savjetnika, i vodio školsku djecu po natjecanjima. A najljepša uspomena što sam u životu primio od učenika je ova slika. Tu je jedan tata učenice kao iznenađenje svih nacrtao s potpisima, a također su našli i moju fotografiju u bijelom mantilu sa kravatom; jer uvijek je Vojko nosio kravatu, te složili lijepu pjesmu o mom zanimanju, što mi je bilo jako ugodno.
Rođen sam kao zdravo dijete. Pokojna mama me sa 10 mj. pustila da učinim par koraka, međutim samo sam se prevrnuo na desnu stranu. To je bila dječja paraliza, u vrijeme kad nema cjepiva, godine 1953. Otac piše liječniku koji radi na cjepivu u Americi i odgovara da je cjepivo nažalost samo preventivno. Postoji niz rasprava i istraživanja da je nekoć famozni otrov ‘DDT’, kojeg se smatralo svemogućim pa je uživao rasprostranjenu upotrebu, uvelike zaslužan za bolest. U bolnici tada primam terapije ali ništa ne pomaže osim trajnog pomagala da oslabljenu nogu fiksira. To je obilježilo moje djetinjstvo, s tim da je najteže zimi radi ozeblina, a ljeti radi pojačanog znojenja. Ja sam navikao jer sam cijelog života korisnik, znam pomagalo popraviti i sve što mi treba prilagoditi tako da ga više ne smatram poteškoćom. Završavam osnovnu školu 1967. i želim za stolara, ali uviđam da je to prenaporno i idem u Splitsku gimnaziju, kasnije i na učiteljski studij. Odmah sam se zaposlio, pa su učenici bili tek 5-6 godina mlađi od mene; s njima sam se donedavno igrao. Provodim 45 god. podučavajući od Vele Luke do Blata, osnovne do srednje škole. Samo sam Velolučana u osnovnoj školi učio 1852, drugim riječima polovinu živućih Velolučana. Nedavno me posjetila kolegica Zdenka, učiteljica hrv. jezika i zapitala “ma recite mi pravo, učitelju, gdje ste ispunjeniji?”. Kažem “45 god. u razredu je bilo sasvim dovoljno i sad sam ovdje ispunjeniji”, jer svakodnevno vidim rezultat svog rada. Kad radiš sa djecom, misliš da si ih naučio, a na ispitivanju 90% tog ne znaju. Ovdje se to ne događa.
Nakon 20-ak god. rada osjetio sam da moram dan dijeliti u dva dijela – ujutro u školi, a popodne u radionici. Ujutro intelektualni, a popodne fizički rad u tišini gdje onda mogu cijelo popodne raditi. Uvečer bih došao umoran ali ispunjen u stan. Ipak sam završio i stolarski zanat, čisto da mi netko ne reče da nisam stručan. U školi sam dogurao do savjetnika, i vodio školsku djecu po natjecanjima. A najljepša uspomena što sam u životu primio od učenika je ova slika. Tu je jedan tata učenice kao iznenađenje svih nacrtao s potpisima, a također su našli i moju fotografiju u bijelom mantilu sa kravatom; jer uvijek je Vojko nosio kravatu, te složili lijepu pjesmu o mom zanimanju, što mi je bilo jako ugodno.
Profešure, dobar dan
Sve je za Vas bilo jasno:
centar vrtnje, prosti pad,
sila teže, ča nas veže,
za ovu zemlju, ovaj grad.
Sve je za Vas još u redu,
ili možda nije više,
nađete li svoju kredu,
dal' penkala još vam piše...
Sitite se zadnje klupe,
onog ča bi uvik van,
prostite mi šale glupe,
profešure, dobar dan.
Sitite se vječne dvice,
onog ča je malo zna,
ali nije krio lice,
profešure, dobar dan
profešure, dobar dan.
Spremate se rano leći,
čovik ste od tih manira,
ma tili bi Vam nešto reći
jer neki vrag nam ne da mira.
Čekamo Vas tu s gitarom,
ka svi ljudi dobre volje,
sutra ćete sve po starom
zakon mase, strujno polje.
Sitite se tih vrimena,
naših faca, prezimena,
niste bili čovik straha,
profešure, dobar dan.
Već su ljudi vaši đaci,
ti fakini veseljaci.
Život prođe kao san,
profešure, dobar dan
profešure, dobar dan.
pok. Krste Juras
Profešure, dobar dan
Sve je za Vas bilo jasno:
centar vrtnje, prosti pad,
sila teže, ča nas veže,
za ovu zemlju, ovaj grad.
Sve je za Vas još u redu,
ili možda nije više,
nađete li svoju kredu,
dal' penkala još vam piše...
Sitite se zadnje klupe,
onog ča bi uvik van,
prostite mi šale glupe,
profešure, dobar dan.
Sitite se vječne dvice,
onog ča je malo zna,
ali nije krio lice,
profešure, dobar dan
profešure, dobar dan.
Spremate se rano leći,
čovik ste od tih manira,
ma tili bi Vam nešto reći
jer neki vrag nam ne da mira.
Čekamo Vas tu s gitarom,
ka svi ljudi dobre volje,
sutra ćete sve po starom
zakon mase, strujno polje.
Sitite se tih vrimena,
naših faca, prezimena,
niste bili čovik straha,
profešure, dobar dan.
Već su ljudi vaši đaci,
ti fakini veseljaci.
Život prođe kao san,
profešure, dobar dan
profešure, dobar dan.
pok. Krste Juras
To je bila iskonska ljubav, a na pitanje otkuda tati ta ljubav, naime mi smo povezani sa samoukim maketarom brodograditeljem Nedom Gugićem Kotarcem. Nazovimo to brodogradnjom naivnog tipa. Nedo je doživio dugu starost, a kad sam radio prve makete bio bi prošao pokraj radione, sjeo i dugo ostao sa mnom. Jednom je rekao: “Vojko, ti si puno jači od mene.” Ja bih ga utješio: “Naravno da ne možete, nemate godina, znanja ni alata ali mi je drago pomoći Vam i dati savjet.” Kasnije bi njegove makete stavljao u vitrine za liječnike i slično, i ostale su mi u najboljim sjećanjima. Tako da je ta crta prešla na tatu, a očito i na mene. Vjerojatno je svemu kumovao i brod što ga je tata napravio, kad sam se razbolio. Barba Ivan Marinović, tatin prvi rođak, učio je zanat ovdje u to vrijeme. Kaže da je otac radio taj brod kako bi se nosio s mojom bolešću. Taj brod je cijelog mog života u radioni, i cijeli kvart uključujući Branka Žuvelu Dodu bi se u prolazu zagledavao u brod. Priča o brodu se nastavlja kad sam djeci u generaciji koja je imala taj brod, a uništen je u II. svj. ratu, rekao kako posjedujem maketu istog. Tada su me posjetili i donijeli fotografiju broda. Tako sam 69 godina kasnije na temelju fotografije učinio svoju verziju. Tata nije mogao u to doba činiti manje detalje poput bačvi jer nije imao strojeva, ali ga je učinio tehnikom izrade iz jednog komada, i to trupca bora. Ja danas imam 4-5 tehnika izrade, ali suština je ista. Tako je bilo do pojave plastike, nakon čega brodogradnja ide u drugom smjeru. Spomenuti ću i ovo: Vela Luka je dala 61 brodograditelja, a 120 stolara kroz 120 godina. Zanimalo me zašto tako malo brodograditelja? Ispostavilo se radi pojave plastike, a za lijevanje čijeg kalupa nije potrebna stručna osoba. I tako cijeli otok Korčula danas više nema pravih brodograditelja.
To je bila iskonska ljubav, a na pitanje otkuda tati ta ljubav, naime mi smo povezani sa samoukim maketarom brodograditeljem Nedom Gugićem Kotarcem. Nazovimo to brodogradnjom naivnog tipa. Nedo je doživio dugu starost, a kad sam radio prve makete bio bi prošao pokraj radione, sjeo i dugo ostao sa mnom. Jednom je rekao: “Vojko, ti si puno jači od mene.” Ja bih ga utješio: “Naravno da ne možete, nemate godina, znanja ni alata ali mi je drago pomoći Vam i dati savjet.” Kasnije bi njegove makete stavljao u vitrine za liječnike i slično, i ostale su mi u najboljim sjećanjima. Tako da je ta crta prešla na tatu, a očito i na mene. Vjerojatno je svemu kumovao i brod što ga je tata napravio, kad sam se razbolio. Barba Ivan Marinović, tatin prvi rođak, učio je zanat ovdje u to vrijeme. Kaže da je otac radio taj brod kako bi se nosio s mojom bolešću. Taj brod je cijelog mog života u radioni, i cijeli kvart uključujući Branka Žuvelu Dodu bi se u prolazu zagledavao u brod.
Priča o brodu se nastavlja kad sam djeci u generaciji koja je imala taj brod, a uništen je u II. svj. ratu, rekao kako posjedujem maketu istog. Tada su me posjetili i donijeli fotografiju broda. Tako sam 69 godina kasnije na temelju fotografije učinio svoju verziju. Tata nije mogao u to doba činiti manje detalje poput bačvi jer nije imao strojeva, ali ga je učinio tehnikom izrade iz jednog komada, i to trupca bora. Ja danas imam 4-5 tehnika izrade, ali suština je ista. Tako je bilo do pojave plastike, nakon čega brodogradnja ide u drugom smjeru. Spomenuti ću i ovo: Vela Luka je dala 61 brodograditelja, a 120 stolara kroz 120 godina. Zanimalo me zašto tako malo brodograditelja? Ispostavilo se radi pojave plastike, a za lijevanje čijeg kalupa nije potrebna stručna osoba. I tako cijeli otok Korčula danas više nema pravih brodograditelja.
Osnovni materijali manjih brodica tipa kaić ili barka, za koju se slažu mnogi da je najljepše plovilo ove strane Jadrana, su tri vrste drveta. Sve vrste se nalaze na našem otoku: alepski bor i hrast crnika ili po luški česmina, te murva ili dud ako ga ima, naime jako je postojan. Za unutrašnje uređenje dolazi u obzir smreka, jela, ariš. Kasnije kad su postali dostupniji tu su mahagonij, tikovina i jasen, brijest… Od veziva idu samo čavli što se umaču u cink. Sve se radi čavlima. Od drugih kvalitetnijih metala tu su mesing i bakar. Uljene su boje za bojanje i pamuk za ispunjanje utora između rebara odnosno madira – to su platice ili vanjska oplata broda, i mora se puniti pamukom. Naravno, tu ide i niz materijala koji su tada bili rijetki, ali bi izdvojio recimo jedan proizvod dobiven iz bora a to je paklina – katran. Naime, ostatci bora rezali su se u kratke cjepanice, formirala se hrpa i prekrivala zemljom, čineći suhu destilaciju drveta. Izgaranjem uz minimalnu prisutnost kisika dobiva se ugljen i gusta tekućina tj. paklina, kojom bi se premazivali brodovi u donjem podvodnom dijelu. Bio je puno ekološkiji od današnjih premaza, ali težak za rad. Paklina je naziv koji je ušao u dva topološka naziva – Pakleni otoci Hvara, zbog bogatstva bora, i tamo se proizvodila paklina. I onda n.p. Paklenica na Velebitu gdje se ista stvar radila, samo malo modernije – nisu radili hrpe već veliku metalnu bačvu punili gusto drvom, zatvorili je i izazivali proces gorenja uz žlijeb na dnu na koji bi tekla paklina. Inače, i katran i smolu od bora skidalo se jednostavno s maslinovim uljem. Broj materijala je tako bio mali, a od jedara do konopa, sve se radilo u Veloj Luci. “Greben” je okupio sve te ljude i oni su imali proizvodnju svih dijelova broda, sve do pojasa za spašavanje. Ali s vremenom su dolazili i novi materijali. Plastika je u Veloj Luci krenula oko 1970-e, te već obilatih 50 god. plastika prevladava u Veloj Luci. Kad danas prođem rivom više ne vidim drvenog broda, a to je rezultat brzog načina života, nema se vremena za održavanje. Brodograditelji nestaju kao posljedica te promjene, a ne svojim izborom. A sad i stolari gube posao, što je možda dio razloga zašto sam se malo više okrenuo tome. Samo jutros sam popravio 2-3 ladice ormarića, učinio okvir za sliku jer više nema nikoga u Luci tko će se so tin bavit. Danas su cijenjena zanimanja keramičar i električar, ali stolar ne, za kojeg je potrebno više početnog kapitala.
Ocijenio sam da mi je fizički to manje zahtjevno, a da mi znanje iz stolarije nitko neće oduzeti i da mi to samo može biti veliki plus, a zaista je i bio. Naime, ja sam kroz cijeli svoj radni vijek mnogo nastavnih sredstava učinio za školu.
Osnovni materijali manjih brodica tipa kaić ili barka, za koju se slažu mnogi da je najljepše plovilo ove strane Jadrana, su tri vrste drveta. Sve vrste se nalaze na našem otoku: alepski bor i hrast crnika ili po luški česmina, te murva ili dud ako ga ima, naime jako je postojan. Za unutrašnje uređenje dolazi u obzir smreka, jela, ariš. Kasnije kad su postali dostupniji tu su mahagonij, tikovina i jasen, brijest… Od veziva idu samo čavli što se umaču u cink. Sve se radi čavlima. Od drugih kvalitetnijih metala tu su mesing i bakar. Uljene su boje za bojanje i pamuk za ispunjanje utora između rebara odnosno madira – to su platice ili vanjska oplata broda, i mora se puniti pamukom. Naravno, tu ide i niz materijala koji su tada bili rijetki, ali bi izdvojio recimo jedan proizvod dobiven iz bora a to je paklina – katran. Naime, ostatci bora rezali su se u kratke cjepanice, formirala se hrpa i prekrivala zemljom, čineći suhu destilaciju drveta. Izgaranjem uz minimalnu prisutnost kisika dobiva se ugljen i gusta tekućina tj. paklina, kojom bi se premazivali brodovi u donjem podvodnom dijelu. Bio je puno ekološkiji od današnjih premaza, ali težak za rad. Paklina je naziv koji je ušao u dva topološka naziva – Pakleni otoci Hvara, zbog bogatstva bora, i tamo se proizvodila paklina. I onda n.p. Paklenica na Velebitu gdje se ista stvar radila, samo malo modernije – nisu radili hrpe već veliku metalnu bačvu punili gusto drvom, zatvorili je i izazivali proces gorenja uz žlijeb na dnu na koji bi tekla paklina. Inače, i katran i smolu od bora skidalo se jednostavno s maslinovim uljem. Broj materijala je tako bio mali, a od jedara do konopa, sve se radilo u Veloj Luci. “Greben” je okupio sve te ljude i oni su imali proizvodnju svih dijelova broda, sve do pojasa za spašavanje. Ali s vremenom su dolazili i novi materijali. Plastika je u Veloj Luci krenula oko 1970-e, te već obilatih 50 god. plastika prevladava u Veloj Luci. Kad danas prođem rivom više ne vidim drvenog broda, a to je rezultat brzog načina života, nema se vremena za održavanje. Brodograditelji nestaju kao posljedica te promjene, a ne svojim izborom. A sad i stolari gube posao, što je možda dio razloga zašto sam se malo više okrenuo tome. Samo jutros sam popravio 2-3 ladice ormarića, učinio okvir za sliku jer više nema nikoga u Luci tko će se so tin bavit. Danas su cijenjena zanimanja keramičar i električar, ali stolar ne, za kojeg je potrebno više početnog kapitala.
Ocijenio sam da mi je fizički to manje zahtjevno, a da mi znanje iz stolarije nitko neće oduzeti i da mi to samo može biti veliki plus, a zaista je i bio. Naime, ja sam kroz cijeli svoj radni vijek mnogo nastavnih sredstava učinio za školu.
Često je pitanje jesam li se okušao u brodovima poput Santa Marie, Titanica, HMS Bountyja. Rečem kategorički: “nisam, neću i to me ne interesira“. Ne da me to umjetnički ne nadahnjuje, već te brodove nisam vidio, ništa o njima ne znam, morat ću robovati nekim nacrtima te kupovati polugotove proizvode. Recimo Santa Maria se može kupiti sa svim isporučenim materijalima, i uz malo brzovezujućeg ljepila i strpljenja, za 2 mjeseca imaš Santa Mariu. Mene to interesira, ja počinjem doslovno od ničega. Od toga što imam u radionici, a uvijek imam svega pomalo od najjednostavnijih do najskupljih. Jutros sam radio s tikovinom pa će mi ostati par letvica i onda to iskoristim za makete. Ili naše domaće vrste; otkrio sam da nam je maslina fenomenalna za maketarenje, to mnogi maketari nisu svjesni. Svakog svog broda želim se sjetiti na način da je postojao, da su ga ljudi koristili, da je obrađen na ovim strojevima ili nastao kao plod upornosti. Tako je jedan od modela rađen prema brodu čovjeka koji je nešto malo znao o brodogradnji jer je povremeno odlazio kod brodograditelja u Korčulu da bi prehranio obitelj. On je gledao kako se to radi, i nakon određenog vremena je sebi rekao “sad ću sebi nagradit’ kaić”. Ide u šumu, reže debla, pili ih u daske i slaže brod. Bez obzira na to što su ga ismijavali, govoreći pri porinuću da će potonuti i da nema veze s brodom. Naposlijetku je kaić služio preko 40 godina i s njim se odlazilo na odmor, čak i do Splita. Služio bi još da nije završio u ruke čovjeku koji ga je za par godina zapustio i zapalio. Za brodove drvenog tipa stoji uzrečica – “drveni brod će trajati dokle ima drva u šumi”. Sve na brodu može se zamijeniti, od trulog do oštećenog. To je velika istina i tome svjedočimo – aktivni brod Slavija ima 133 godine službe. Preko zime bude ispred škole na vezu, a građen je 1891. godine. Kasnije preuređivan, vozio vino i tako dalje. Sada je ipak moderniziran pa je vanjština trupa plastična. Imate i brod na Vrancu, zove se sv. Ante, bio je prije ribar, sad je u turizmu ali sretna je okolnost što je trenutni vlasnik mlađi čovjek čiji je otac bio u brodogradnji i umije ga sam održavati. Neće se prihvatiti drugome raditi, već samo sebi. Preko ljeta s njim radi turističke ture od Zadra do Kornatskih otoka. Još je jedan drveni brod, Dragiša, vezan uz obalu pored Grebena, on je u zadnje doba bio ribar ali su i njega zapustili pa mu je sudbina neizvjesna iako je relativno mlad brod građen 1955.
Često je pitanje jesam li se okušao u brodovima poput Santa Marie, Titanica, HMS Bountyja. Rečem kategorički: “nisam, neću i to me ne interesira“. Ne da me to umjetnički ne nadahnjuje, već te brodove nisam vidio, ništa o njima ne znam, morat ću robovati nekim nacrtima te kupovati polugotove proizvode. Recimo Santa Maria se može kupiti sa svim isporučenim materijalima, i uz malo brzovezujućeg ljepila i strpljenja, za 2 mjeseca imaš Santa Mariu. Mene to interesira, ja počinjem doslovno od ničega. Od toga što imam u radionici, a uvijek imam svega pomalo od najjednostavnijih do najskupljih. Jutros sam radio s tikovinom pa će mi ostati par letvica i onda to iskoristim za makete. Ili naše domaće vrste; otkrio sam da nam je maslina fenomenalna za maketarenje, to mnogi maketari nisu svjesni. Svakog svog broda želim se sjetiti na način da je postojao, da su ga ljudi koristili, da je obrađen na ovim strojevima ili nastao kao plod upornosti. Tako je jedan od modela rađen prema brodu čovjeka koji je nešto malo znao o brodogradnji jer je povremeno odlazio kod brodograditelja u Korčulu da bi prehranio obitelj. On je gledao kako se to radi, i nakon određenog vremena je sebi rekao “sad ću sebi nagradit’ kaić”. Ide u šumu, reže debla, pili ih u daske i slaže brod. Bez obzira na to što su ga ismijavali, govoreći pri porinuću da će potonuti i da nema veze s brodom. Naposlijetku je kaić služio preko 40 godina i s njim se odlazilo na odmor, čak i do Splita. Služio bi još da nije završio u ruke čovjeku koji ga je za par godina zapustio i zapalio.
Za brodove drvenog tipa stoji uzrečica – “drveni brod će trajati dokle ima drva u šumi”. Sve na brodu može se zamijeniti, od trulog do oštećenog. To je velika istina i tome svjedočimo – aktivni brod Slavija ima 133 godine službe. Preko zime bude ispred škole na vezu, a građen je 1891. godine. Kasnije preuređivan, vozio vino i tako dalje. Sada je ipak moderniziran pa je vanjština trupa plastična. Imate i brod na Vrancu, zove se sv. Ante, bio je prije ribar, sad je u turizmu ali sretna je okolnost što je trenutni vlasnik mlađi čovjek čiji je otac bio u brodogradnji i umije ga sam održavati. Neće se prihvatiti drugome raditi, već samo sebi. Preko ljeta s njim radi turističke ture od Zadra do Kornatskih otoka. Još je jedan drveni brod, Dragiša, vezan uz obalu pored Grebena, on je u zadnje doba bio ribar ali su i njega zapustili pa mu je sudbina neizvjesna iako je relativno mlad brod građen 1955.
Ovo ljeto je bila izložba prvog modela Nirvane. Do njezine priče došao sam zahvaljujući velikoj monografiji koju potpisuje poznata korčulanka Tea Marinović – “Korčulanski jedrenjaci”. Knjiga mi je došla u ruke prije 5-6 godina, te mi je priča o Nirvani odmah upala u oko. To je brod s famoznim linijama, vrhunskim meštrom i pričom, njoj je posvećeno najviše prostora. U Korčuli je građena, što je bio društveni događaj tog vremena, projektirao ga je moj kolega po struci učitelj Frano Radić. Sve se poklopilo tako da sam sebi rekao ‘ja ću ovi brod napraviti’. U međuvremenu sam upoznao. Brod sam radio, ona ga je vidjela, i povezala me s članovima vlasničke obitelji koji su još živi. Dogovorili smo se, s obzirom na nadolazeću obljetnicu porinuća 1903. da bi to morali obilježiti u Korčuli. Dogodilo se to 2024. godine za noć muzeja. Projekt je prihvaćen, maketa pripremljena a prevezao ju je član obitelji koji se bavi restauriranjem namještaja, Mihovil Depolo. U prostoru muzeja bio je izložen baš kao i u trenutku porinuća. Predstavili smo brod, nakon čega sam sugerirao da ostane u postavi, što je i trajalo 2 i pol mjeseca. Drugi član obitelji je čuo za maketu i pokazao interes za izradom i otkupom dvije verzije za svoju tvrtku. Čuli smo se nekoliko puta i sada je tu druga varijanta s dodatnim detaljima.
Jer taj brod je živio. Građen je za plemićku obitelj Kaboga iz Rijeke Dubrovačke za obiteljsko uživanje na krstarenju Jadranom i Sredozemljem. Radili su ture od Venecije do Aleksandrije, iznajmljivali ga bogatim gostima, tadašnji kruzer. Međutim, obitelj dolazi u poteškoće, te ga korčulanska oibitelj Depolo otkupljuje. Da bi mogli zarađivati, izrađuju bačve za voziti vino. Bačve su prilagođene utrobi broda, zajedničkim nazivom bačve od butana. Izrađivali su ih bačvari s Korčule, a vino vozilo do Splita, Rijeke i Trsta. Od toga su dobro živjeli, ali došao je član obitelji Vukov (Zlarin), te se počeo interesirati za kupnju Nirvane. Kao novi vlasnik nastavio je voziti vino, no iza 1. svj. rata vina su se okrenuli turizmu pošto su Česi počeli intenzivno ljetovati na Jadranu. Tako Nirvana ponovno postaje turistički brod, ovaj put radeći izlete od Rijeke do Dubrovnika, tj Kotora i nazad. Pred 2. svj. rat su pak došle godine kad se odlučilo brod luksuzno opremiti. S 12 ljetnih kabina pod palubom, dobio je 6 okruglih prozora i umivaonik. U bačvama se skladištila pitka voda te je slobodnim padom dopremana do svake kabine, zadovoljavajući higijenske potrebe gostiju. WC je tradicionalno na krmi broda. Na provi je bio prostor za sunčanje, po sredini stolovi i stolice. Njemci su pak zatražili ustupanje broda za snimanje filma Princeza Koralja. U to doba je već dobio i motor, ali je korišten kao jedrenjak za potrebe filma.
Onda je došao 2. svj. rat., oduzimaju ga Talijani i u noći kreću prema Italiji, međutim član posade je bio iz te obitelji, te je ukazanom prilikom odsjekao cime i vratio ga u Zlarin. Predan je partizanima i jedno vrijeme služio kao bolnica na Visu, a i školski brod za obuku mornara. Kasnije je vraćen obitelji na Zlarin, koja je htjela nastaviti s turizmom, međutim 1948. je nezgodna godina za vlasnike brodova, pošto je odlučeno da brodovi nosivosti preko 45 tona moraju biti oduzeti i dati formiranim društvenim poduzećima. Tada Crnogorci formiraju pomorsko poduzeće “Lovče”, a kako nisu imali svojih brodova, Jugoslavija poklanja Nirvanu za pomorske usluge. Nakon par mjeseci ga zapuštaju, izvlače na obalu s namjerom da ga poklone jedriličarskom klubu na Boki Kotorskoj, koji to odbijaju. Brod se tako počeo raspadati na obali, a kad ga je zatekao jedan Velolučki kapetan, naslonio je glavu na njega i zaplakao. Sudbinu je ispričao obitelji koja je nakon oduzimanja postala osiromašena; na Zlarinu je brod značio život. Nikada se nisu oporavili, a neki su i ostali psihički oštećeni nakon tolikog gubitka. Nepunih godinu dana nakon brod je u potpunosti uništen. Tu njegova priča završava, pod stavkom “rashodovan”. Brod je bio star tek 44 godine, a mogao je služiti dvaput toliko.
Ovo ljeto je bila izložba prvog modela Nirvane. Do njezine priče došao sam zahvaljujući velikoj monografiji koju potpisuje poznata korčulanka Tea Marinović – “Korčulanski jedrenjaci”. Knjiga mi je došla u ruke prije 5-6 godina, te mi je priča o Nirvani odmah upala u oko. To je brod s famoznim linijama, vrhunskim meštrom i pričom, njoj je posvećeno najviše prostora. U Korčuli je građena, što je bio društveni događaj tog vremena, projektirao ga je moj kolega po struci učitelj Frano Radić. Sve se poklopilo tako da sam sebi rekao ‘ja ću ovi brod napraviti’. U međuvremenu sam upoznao. Brod sam radio, ona ga je vidjela, i povezala me s članovima vlasničke obitelji koji su još živi. Dogovorili smo se, s obzirom na nadolazeću obljetnicu porinuća 1903. da bi to morali obilježiti u Korčuli. Dogodilo se to 2024. godine za noć muzeja. Projekt je prihvaćen, maketa pripremljena a prevezao ju je član obitelji koji se bavi restauriranjem namještaja, Mihovil Depolo. U prostoru muzeja bio je izložen baš kao i u trenutku porinuća. Predstavili smo brod, nakon čega sam sugerirao da ostane u postavi, što je i trajalo 2 i pol mjeseca. Drugi član obitelji je čuo za maketu i pokazao interes za izradom i otkupom dvije verzije za svoju tvrtku. Čuli smo se nekoliko puta i sada je tu druga varijanta s dodatnim detaljima.
Jer taj brod je živio. Građen je za plemićku obitelj Kaboga iz Rijeke Dubrovačke za obiteljsko uživanje na krstarenju Jadranom i Sredozemljem. Radili su ture od Venecije do Aleksandrije, iznajmljivali ga bogatim gostima, tadašnji kruzer. Međutim, obitelj dolazi u poteškoće, te ga korčulanska oibitelj Depolo otkupljuje. Da bi mogli zarađivati, izrađuju bačve za voziti vino. Bačve su prilagođene utrobi broda, zajedničkim nazivom bačve od butana. Izrađivali su ih bačvari s Korčule, a vino vozilo do Splita, Rijeke i Trsta. Od toga su dobro živjeli, ali došao je član obitelji Vukov (Zlarin), te se počeo interesirati za kupnju Nirvane. Kao novi vlasnik nastavio je voziti vino, no iza 1. svj. rata vina su se okrenuli turizmu pošto su Česi počeli intenzivno ljetovati na Jadranu. Tako Nirvana ponovno postaje turistički brod, ovaj put radeći izlete od Rijeke do Dubrovnika, tj Kotora i nazad. Pred 2. svj. rat su pak došle godine kad se odlučilo brod luksuzno opremiti. S 12 ljetnih kabina pod palubom, dobio je 6 okruglih prozora i umivaonik. U bačvama se skladištila pitka voda te je slobodnim padom dopremana do svake kabine, zadovoljavajući higijenske potrebe gostiju. WC je tradicionalno na krmi broda. Na provi je bio prostor za sunčanje, po sredini stolovi i stolice. Njemci su pak zatražili ustupanje broda za snimanje filma Princeza Koralja. U to doba je već dobio i motor, ali je korišten kao jedrenjak za potrebe filma.
Onda je došao 2. svj. rat., oduzimaju ga Talijani i u noći kreću prema Italiji, međutim član posade je bio iz te obitelji, te je ukazanom prilikom odsjekao cime i vratio ga u Zlarin. Predan je partizanima i jedno vrijeme služio kao bolnica na Visu, a i školski brod za obuku mornara. Kasnije je vraćen obitelji na Zlarin, koja je htjela nastaviti s turizmom, međutim 1948. je nezgodna godina za vlasnike brodova, pošto je odlučeno da brodovi nosivosti preko 45 tona moraju biti oduzeti i dati formiranim društvenim poduzećima. Tada Crnogorci formiraju pomorsko poduzeće “Lovče”, a kako nisu imali svojih brodova, Jugoslavija poklanja Nirvanu za pomorske usluge. Nakon par mjeseci ga zapuštaju, izvlače na obalu s namjerom da ga poklone jedriličarskom klubu na Boki Kotorskoj, koji to odbijaju. Brod se tako počeo raspadati na obali, a kad ga je zatekao jedan Velolučki kapetan, naslonio je glavu na njega i zaplakao. Sudbinu je ispričao obitelji koja je nakon oduzimanja postala osiromašena; na Zlarinu je brod značio život. Nikada se nisu oporavili, a neki su i ostali psihički oštećeni nakon tolikog gubitka. Nepunih godinu dana nakon brod je u potpunosti uništen. Tu njegova priča završava, pod stavkom “rashodovan”. Brod je bio star tek 44 godine, a mogao je služiti dvaput toliko.
Teško je to reći jer svaku tu maketu smatram svojim djetetom, pa je teško izdvajati. Ako ćemo kategorički, među manjim plovilima to je naša korčulanska barka. Od većih maketa to je Nirvana u oba izdanja, ali ne mogu se odlučiti koja mi je draža jer radeći svaki put dodam nešto novo. Naime, brod nikad ne mogu završiti. Uvijek se može još detalja dodavati. Dosada sam samo s jednim brodom išao u unutrašnje detalje. Tu je i poznata “Marija” iz Plitvina, koja ima još tužniju prošlost od Nirvane – čak je osam ljudskih života progutala. Mnogi su stradali roneći iz nje oružje u Plitvinama, pokušavali su ga sušiti kad bi eksplodiralo, teško ih ozljeđujući.
U trenutku ovog teksta to ide preko broja 60, od tog sigurno četvrtina barki. Nemam dvije iste, jer kao što nemaju dva ista drvena broda, tako je i s maketama. Okušao sam se u izradi barki svih lučkih i korčulanskih meštara, a jedini iskorak koji sam napravio iz naše jadranske tradicije je “Marija” građena u Molfetti u Italiji za obitelj u Dubrovniku. Učinio sam i “Spray” kojim je Joshua Scotum oplovio svijet, jer me oduševila ta priča. Rado bih napravio i “Endurance” što je radio Shackleton kad je oplovio Južni pol. Kad sam na nagovor sina Ivana Tabaina pročitao tu priču, srušilo me i oduševilo. Da mi je imati nacrte broda, isti tren bih ga pravio jer takvo nešto je avantura života. Od drugih me ne interesira to, jer zahtijeva druge materijale, te ne poznajem brodove a to je već imitacija i improvizacija.
Teško je to reći jer svaku tu maketu smatram svojim djetetom, pa je teško izdvajati. Ako ćemo kategorički, među manjim plovilima to je naša korčulanska barka. Od većih maketa to je Nirvana u oba izdanja, ali ne mogu se odlučiti koja mi je draža jer radeći svaki put dodam nešto novo. Naime, brod nikad ne mogu završiti. Uvijek se može još detalja dodavati. Samo s jednim brodom sam pak išao u unutrašnje detalje jer inače se ne vide pa to već gubi smisao. Tu je i ona poznata “Marija” iz Plitvina, ali ima još tužniju prošlost od Nirvane – čak je 8 ljudskih života progutala. Mnogi su stradali roneći iz nje oružje u Plitvinama, pokušavali ga sušiti kad bi eksplodiralo, teško ih ozlijeđujući.
U trenutku ovog teksta to ide preko broja 40, od tog sigurno četvrtina barki. Nemam dvije iste, jer kao što nemaju dva ista drvena broda, tako je i s maketama. Okušao sam se u izradi barki svih lučkih i korčulanskih meštara, a jedini iskorak koji sam napravio iz naše jadranske tradicije je “Marija” građena u Molfetti u Italiji za obitelj u Dubrovniku. Učinio sam i “Spray” kojim je Joshua Scotum oplovio svijet, jer me oduševila ta priča. Rado bih napravio i “Endurance” što je radio Shackleton kad je oplovio Južni pol. Kad sam na nagovor sina Ivana Tabaina pročitao tu priču, srušilo me i oduševilo. Da mi je imati nacrte broda, isti tren bih ga pravio jer takvo nešto je avantura života. Od drugih me ne interesira to, jer zahtijeva druge materijale, te ne poznajem brodove a to je već imitacija i improvizacija.
